U Hrvatskoj se širi strah od iseljeništva

Potkraj lipnja u Hrvatskoj je održan veliki iseljenički kongres, na koji su se odazvali mnogi hrvatski političari, iseljenici i znanstvenici. S tim povodom razgovaramo s povjesničarom Josipom Jurčevićem, koji je sudjelovao na Kongresu. Bez maskiranja stvarnoga stanja, Jurčević obrazlaže zašto iseljeništvo i dalje nosi negativnu percepciju, kakva je moć hrvatskog iseljeništva i gdje leži njihov identitet.

Nedavno završen Hrvatski iseljenički kongres okupio je iznimno velik broj govornika. Koji su izazovi na koje trebamo odgovoriti u okviru suradnje hrvatskog iseljeništva i matične domovine?

Kongres je trajao pet dana, a okupio je brojne istaknute i uspješne Hrvate iz domovinske i iseljene Hrvatske. Osnovni povod održavanju Kongresa jesu izazovi pred kojima se nalazi Hrvatska kao članica euroatlantskih integracijskih procesa. Naime, u Hrvatskoj je dosad na sve načine – percepcijski, razvojno i identitetski – zapostavljena bitna činjenica da je Hrvatska ulaskom u Europsku Uniju zaokružila pripadnost vrlo složenu i neizvjesnu projektu euroatlantskih integracija. Javno se u Hrvatskoj zaboravilo da je taj hrvatski povijesni proces imao tri temeljna koraka. Započelo se već davne 1996. ulaskom RH u Vijeće Europe, a nastavljeno je 2009. ulaskom Hrvatske u NATO, te zapečaćeno prošlogodišnjim ulaskom u EU.

U obezglavljenoj Hrvatskoj ostala je prešućena čak i najvažnija činjenica, a ta je da je RH u tom integracijskom procesu prestala biti suverena država, što znači da se niz ključnih hrvatskih državnih i nacionalnih odluka ne donosi u Zagrebu, nego u euroatlantskim središtima. Taj povijesni proces sam po sebi ne bi trebao biti nužno zabrinjavajući ni negativan za hrvatsku budućnost, da u tzv. pristupnim pregovorima politički predstavnici RH nisu počinili seriju veleizdaja.

Gdje se tu nalazi hrvatsko iseljeništvo?

Jedna od bitnih veleizdaja jest sustavno i potpuno isključivanje hrvatskih iseljenika ne samo iz unutarhrvatskog institucijskog života nego i iz euroatlantskih integracijskih procesa, iako je upravo najveći dio iseljene Hrvatska već odavno integriran u euroatlantski svijet i u njemu uspješno živi, posluje i njeguje svoj hrvatski identitet. Stoga raduju činjenice koje su predočene na Kongresu. Ponajprije, na Kongres je došao velik broj hrvatskih iseljenika iz država EU i Sjeverne Amerike te iz Australije. Iz njihovih tematski veoma raznovrsnih izlaganja predočeno je golemo bogatstvo gospodarskih i identitetskih razvojnih potencijala koje iseljena Hrvatska i nadalje nudi Republici Hrvatskoj.

Nažalost, iz izlaganja je još razvidnija suludost nositelja upravljačke moći u državnim institucijama RH, koji sustavnom upornošću nastoje što dalje od Hrvatske protjerati riznicu materijalnih i identitetskih bogatstava te zapadnih znanja i iskustava koje nam nudi iseljena Hrvatska. Sva izlaganja na kongresu bila su obilježena odlučnim zahtjevima za provođenjem temeljitih promjena u Hrvatskoj, koje će napokon otvoriti raznovrsni i iznimno koristan integracijski proces između Hrvatske i hrvatskog iseljeništva, sa svrhom ostvarivanja stabilne i uspješne hrvatske budućnosti u globaliziranom svijetu.

Poseban optimizam u tome smislu počiva na izvrsnosti potomaka hrvatskih iseljenika koji imaju vrhunske poslovne i društvene karijere u zapadnom svijetu te iznimnu razinu emotivne privrženosti hrvatskom identitetu.

Koji su problemi definicije vlastitog identiteta iseljene Hrvatske, posebno u odnosu prema monološkom jedinstvu, kulturološkoj produkciji i političkom pragmatizmu?

Zapanjuje što u Hrvatskoj i sada na svim razinama institucijske percepcije o iseljeništvu – od znanosti i kulture do političkog i medijskog govora – prevladavaju jednoumni negativni stereotipi koji su nastali u razdoblju komunističke Jugoslavije.

Tako se iseljeništvo u javnom govoru u Hrvatskoj i nadalje prikazuje kao najneuspješniji poslovni dio hrvatske nacije koji je zbog te navodne nesposobnosti trebao otići trbuhom za kruhom te bi njihov povratak ili drugi oblici integracije značili golemu gospodarsku štetu za Hrvatsku. Isto tako, institucije javnoga govora u Hrvatskoj predstavljaju hrvatske iseljenike kao najradikalnije političke nasilnike koji bi navodno terorizirali cijeli društveni život u Hrvatskoj i ugrožavali osobnu sigurnost većine stanovnika Hrvatske.

Takvim se pristupom i u samostalnoj i demokratskoj Hrvatskoj održava iracionalni strah od iseljeništva te se opravdavaju neprijateljski rovovi koji se već desetljećima sustavno izgrađuju prema hrvatskom iseljeništvu. Upravljači u Hrvatskoj i nadalje hrvatske iseljenike doživljavaju prema udbaškoj paroli o „neprijateljskoj emigraciji“.

Kakvu sliku o iseljeništvu onda treba poslati?

Činjenice govore sasvim suprotno od gore rečenoga. Hrvatski su iseljenici na zahtjevnom i nemilosrdnom tržištu zapadnoga svijeta pokazali veliku poslovnu poduzetnost i uspješnost. Primjerice, brojni iseljeni Hrvati, koji su praznih džepova morali otići iz Hrvatske, postali su dolarski multimilijunaši, a nekolicina najbogatijih stvorili su poslovna carstva čiji su prihodi veći od hrvatskog proračuna. Ili, putem tisuću obrazovanih iseljenih Hrvata, za koje nije bilo mjesta u „društvu znanja u Hrvatskoj“, ostvarili su sjajne znanstvene karijere na najuglednijim zapadnim sveučilištima i u drugim elitnim znanstvenim institucijama. Nažalost, neprekidno buja ta rijeka mlade pameti i znanja koja odlazi iz Hrvatske.

Prema tome, iseljena Hrvatska nema problema sa svojom samosviješću ni glede svojega nacionalnog ni svojega svjetskog identiteta. Problem je u kompleksu manje nacionalne vrijednosti koji već stoljećima opstaje i pustoši mnoge upravljačke glave u Hrvatskoj.

Iseljenička povijest bila je dugo godina pod udbaškim terorom. Nedavno ste izdali knjigu Slučaj Perković, s podnaslovom Spašavanje zločinačke budućnosti. Zašto ste izabrali taj podnaslov?

Za pouzdano i cjelovito sagledavanje određenih povijesnih uzroka i procesa potrebna je dostatna količina i povijesnih izvora i određenih događanja tj. posljedica povijesnog tijeka. Svi izvori i događanja koji su izravno povezani sa slučajem Perković omogućili su pouzdane odgovore na mnoga bitna pitanja suvremene hrvatske povijesti.

Stoga su u mojoj knjizi navedene brojne činjenice, podaci, mreže i povijesni procesi koji jasno pokazuju da se bivša komunistička oligarhija u Hrvatskoj veoma temeljito pripremila za prijelomne i dramatične povijesne procese 1980-ih i 1990-ih. Sada je bjelodano da su oni imali dovoljno svekolike moći i svih sredstava te znanja da u veoma složenoj istočnoeuropskoj i unutarjugoslavenskoj situaciji uspiju očuvati kontrolu nad ključnim događanjima te prenijeti svoju moć i upravljački model u novu hrvatsku državu i njima potpuno stran pluralni demokratski način vladanja. Sve događaje i ideje te svakoga tko im je tijekom tranzicijskoga procesa izmaknuo kontroli uspjeli su neutralizirati, koristeći se svim sredstvima i metodama. Cijeli taj pothvat nije bilo nimalo jednostavno izvesti. Naprotiv, izgledalo bi suludo i nemoguće da je netko to najavio prije dvadesetak godina.

Na koji se način koristila ta moć?

Primjerice, sustavno su opljačkali, opustošili ili upropastili golema hrvatska materijalna i duhovna bogatstva i vrijednosti, stoljećima razvijane i oplemenjivane. Čak su uspjeli potpuno krivotvoriti događaje i smisao hrvatskog Domovinskog rata te istinske heroje hrvatske obrane pretvoriti u ratne zločince, a stvarne ratne zločince pretvorili su u uglednu i poželjnu društvenu elitu.

Sada smo ušli u novu hrvatsku dramu. Odnosno, ulaskom Hrvatske u EU događa nam se nova velika prijelomnica u kojoj teško mogu opstati hrvatska oligarhija i njihov protudruštveni upravljački model. Slučaj Perković pokazao je da je ključni moderator događaja u Hrvatskoj od kraja 1980-ih bila komunistička Služba državne sigurnosti, koja je u cijelosti preuzela sigurnosni sustav i kontrolu nad svekolikim događanjima u samostalnoj Hrvatskoj. Vezivno tkivo unutar staro-nove oligarhije i njihovih potomaka u Hrvatskoj jest amoralni familizam i ucjenjivost sudjelovanjem u najrazličitijim kriminalnim djelatnostima.

Lex Perković označio je početak prave bitke u kojoj oligarhije želi očuvati nastavak svoje zločinačke djelatnosti u hrvatskoj budućnosti. Hoće li u tome uspjeti ovisi isključivo o hrvatskim građanima, na kojima je odgovornost da oslobode hrvatsku budućnost.

Ta staro-nova oligarhija preteže u javnom životu. Sredinom lipnja obilježen je Dan borbe protiv antifašizma. U Hrvatskoj ste zaradili naziv negacionista nacističkih zločina u Jasenovcu. Ipak, i dalje nastojite pokazati svoje dokaze o jasenovačkom mitu. Zašto je to važno i postoji li medijska blokada koja ne dopušta reviziju povijesti?

Znanstveno je nedvojbeno da je Jasenovački logor bio organizirano zločinačko mjesto kojim je upravljala NDH tijekom Drugoga svjetskog rata, a u poratnim godinama isto je činio komunistički režim. Pod sjenom jasenovačkoga mita javno se zaboravlja kako Jasenovački logor nije bio jedino strašno mjesto, nego je sličnih zločinačkih mjesta bilo više stotina na hrvatskom prostoru tijekom rata i u poratnim godinama. Posebno se javno prešućuje da su prvi logori na hrvatskim prostorima osnovani prije rata, za vrijeme režima prve Jugoslavije, kada su se bezglave starojugoslavenske i hrvatske elite utrkivale tko će se prije uključiti u nacistički novi svjetski poredak.

O toj temi sam 1996. obranio magistarski rad na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. U rigoroznoj sveučilišnoj proceduri odobravanja te mentoriranja i ocjenjivanja izvrsnosti obrane magistarskog rada sudjelovali su – između ostalih – ugledni sveučilišni profesori i znanstvenici Ljubo Boban, Marijan Maticka, Mira Kolar i Mihael Sobolevski. Potom su Hrvatski studiji objavili moj magistarski rad kao knjigu, uz odobrenje uredničkog vijeća u kojem se nalazilo svih šest pročelnika Hrvatskih studija.

Sve što javno govorim i pišem o žrtvama Drugoga svjetskog rata koncepcijski i metodološki ne izlazi iz znanstvenog i svjetonazorskog okvira koji sam postavio u magistarskom radu. Kako je očigledno da je znanstvena istina s takvom znanstvenom legitimacijom nepremostiva teškoća za nositelje javne moći u Hrvatskoj, to uopće ne doživljavam kao svoj osobni problem, nego kao još jedno svjedočanstvo o teškim manipulacijama koje opstaju u hrvatskom institucijskom sustavu, uključujući medije i obrazovanje.

Pad nataliteta, manjak proizvodnje i rastuća birokracija ne ulijevaju povjerenje u dugoročna ulaganja u Hrvatsku. Gledajući u budućnost, sa svime gore izrečenim, imate li pozitivna iščekivanja?

Proizvodnja malodušja, beznađa i rastrojstva sredstva su s pomoću kojih se vlada svuda, pa tako i u Hrvatskoj. Stoga svi problemi koje smo naznačili u ovom razgovoru nemaju negativnu namjeru, nego bi trebali pridonijeti suočavanju s hrvatskom zbiljom, koje je preduvjet za provođenje korjenitih promjena u Hrvatskoj.

Pozitivna hrvatska budućnost temelji se najviše na činjenici uspostave i obrane samostalne hrvatske države, jer je time stvoren prostor slobode u kojem imamo pravo i mogućnost oblikovati hrvatsku budućnost. Prema tome, ovaj hrvatski naraštaj ima obvezu urediti hrvatske državne i društvene institucije te tako dovršiti svoju misiju odgovornosti prema hrvatskoj budućnosti.